ћирилица

Lingvistički raj

Piše: Almir Mustafić (Centar za poslovnu edukaciju, Tuzla)

 

Polovinom 2012. godine bio sam pri kraju magistarskog studija, pa sam se osjećao kao da mi je u mojoj naučnoj karijeri nešto nedostajalo. Radio sam ‘punom parom’, ali sam se ipak osjećao kao da mogu mnogo više od toga. Iza sebe sam imao priznanja Univerziteta u Tuzli, plakete, stipendije, seminare, konferencije i objavljene radove, ali mi se činilo da je vrijeme za nešto veće. Oblast kojom se bavim je kognitivna lingvistika, a moj uži interes je analiza politčkog diskursa SAD-a.
Tih dana Američka ambasada u BiH organizovala je u Tuzli šestodnevni seminar za nastavnike engleskog jezika, pa sam imao priliku upoznati jako interesantne ljude. Provodio sam vrijeme sa Kregom Dikerom, Lisom Handli i Asmirom Dorićem. Slušajući o programima i stipendijama koje su Sjedinjene Američke Države nudile studentima u BiH shvatio sam da je Fulbrajtova stipendija upravo ono što mi je nedostajalo. Odlazak u SAD i rad sa najboljim stručnjacima svijeta bio je upravo onaj korak koji mi je cijelo vrijeme nedostajao.
Prijavio sam se nekoliko dana nakon toga. Poslije nekoliko jako intenzivnih i iscrpljujućih selekcija imao sam i finalni intervju. Šest članova komisije ispitivalo me nekih sat vremena. Pričali smo o mom istraživanju, situaciji u državi, SAD-u, studijima, izazovima u BiH i SAD-u i budućim planovima. Ukratko, o svemu i svačemu. Umjesto uobičajenog roka od sedam do deset dana, narednog dana obaviješten sam da sam dobio stipendiju! Moji snovi o studiranju na skoro dvjesto godina starom univerzitetu Case Western Reserve i upoznavanju profesora Marka Tarnera napokon su se ostvarili!
U Ameriku sam otputovao 25. avgusta 2013. Letio sam za Beč i Vašington i na kraju stigao u Klivilend, dvomilionski grad smješten na obali jezera Iri u kojem sam proveo narednih devet mjeseci.
Klivilend je izuzetno lijep - po američkim standardima - gradić. Neboderi Terminal i Key, dvije zgrade od oko 300 metara, vide se iz skoro svakog dijela grada. Stanovnici Klivilenda posebno su ponosni na svoj NBA tim, Klivilend Kavalijers (Cleveland Cavaliers), u kojem je svoju karijeru počeo poznati Lebron Džejms. Klivilend Indijans (Cleveland Indians) i Klivilend Brauns (Cleveland Browns), bejzbol i fudbal timovi posebna su atrakcija Klivilenda, a čini se da kao šlag na tortu dođu istraživački centar NASA i poznata rokenrol kuća slavnih. Klivilend takođe ima i drugi najveći kompleks pozorišta u SAD-u, Playhouse Square, pa uz sve ostalo ovaj grad za svačiji ukus ima ponešto.
Narednog dana, nakon skoro dvanaest sati oporavka zbog promjene vremenske zone, bio sam spreman za istraživanje novog doma. Zgrabio sam ruksak i izašao napolje. Prošetao sam kampusom i gradom, a nakon toga na Odsjeku sam imao sastanak sa savjetnikom.
Prva osoba koju sam sreo na Odsjeku bila je Džesika Mekginis. Široki osmijeh i riječi dobrodošlice bile su sasvim  dovoljne da shvatim o kakvom univerzitetu je riječ. Nakon kratkog upoznavanja predstavila me profesorima, a onda i ostalim kolegama istraživačima koji su u SAD stigli nekoliko dana prije mene. Prošetali smo kampusom, pa sam imao priliku ponešto i čuti o svim onim mjestima koja sam prethodno vidio.


Narednog dana imao sam prve časove, a s obzirom da je moj mentor jedan od najboljih kognitivnih lingvista na svijetu, bio sam poprilično nervozan. Međutim, ispostavilo se da za to nije bilo potrebe. Profesor Tarner nevjerovatan je čovjek, a studente je svojim znanjem i samim predavanjima redovno ostavljao bez daha. Neki su ga zbog toga zvali “profesor vanzemaljska inteligencija”. U isto vrijeme profesor Tarner bio je i jedan od najprijatnijih i najskromnijih ljudi koje sam ikada upoznao. Za studente je na raspolaganju bio 24 sata dnevno, a svoj posao ne samo da je volio, već ga je jednostavno živio. Jedna od njegovih najčešćih rečenica bila je: “Često putujem van SAD-a, ali ako me trebate, bez obzira gdje se ja nalazio, pošaljite mi vaš broj telefona, imejl ili skajp adresu, a ja ću vas zvati kada vi budete imali vremena.” Šta još možete poželjeti od mentora poput profesora Tarnera?
Sistem obrazovanja potpuno je drugačiji od onoga na koji sam ja navikao u BiH. Kada dođete u SAD, jedna od prvih stvari koju naučite je da svoju, ali i tuđu slobodu i prava bezuslovno morate poštovati. Ispraznih savjeta i priča koje nisu zasnovane na dobro provjerenim informacijama sigurno nećete čuti, a ukoliko jednom izgubite reputaciju, velika vjerovatnoća je da će vas to pratiti jako dugo. Dakle, svi dobro paze o čemu govore i koje izvore koriste. U skladu s tim, studenti rade istraživanja u onoj oblasti i u onom smijeru u kojem oni žele, a ne u onom u kojem njihov mentor želi ili misli da treba. Profesor Tarner takav pristup smatrao je čistim činom fašizma.
Što se tiče teorije, pristup je potpuno drugačiji. Njihovo pravilo je da su teorijski postulati samo “etikete” kojima obilježavamo neke prirodne zakonitosti i ništa više. Te “etikete” trebaju nam kako bi oni koji se bave naukom lakše i brže shvatili o čemu govorimo. Dakle, teorija nije svrha sama sebi. Ona služi da bi se putem nje nešto istražilo i nešto novo otkrilo. Ukoliko bih morao sažeti američki proces istraživanja u tri koraka rekao bih da su oni sljedeći: želja za istraživanjem, usvajanje neophodne teorije i istraživanje. Studenti kreću sa željom da nešto istraže. Nakon toga usvajaju neophodne teorije ili alate za istraživanje, a onda rade željeno istraživanje.
Takođe, bilo mi je interesantno da one, koji samo teoretiziraju, i ne uvažavaju baš pretjerano. Smatraju da neki ljudi imaju kapaciteta da nauče teoriju i ništa više. Oni mogu pomagati i savjetovati one koji tek uče teoriju, ali veoma rijetko one koji rade stvarna istraživanja. Bitno je da usvojite teoriju da bi radili istraživanja, a tek nakon urađenih istraživanja vi, zaista, imate pravo da se vratite na teoriju i drugima pričate o njoj. Teoriju, na osnovu svojih istraživanja, možete potvrditi ili osporiti, ali tek nakon istraživanja, tj. praktične primjene. Bez primjene teorije na istraživanja niko vas neće uzimati za ozbiljno, a vjerovatno ni trošiti svoje vrijeme da sluša izlaganja o onome o čemu su već napisani tomovi i tomovi knjiga. Dakle, potpuna suprotnost od sistema obrazovanja u kojem je teoretiziranje u centru i u kojem je teorija svrha samoj sebi.
U skladu sa ovakvim pristupom, tokom prve trećine semestra studentima se predaju najnovija otkrića i teoretski postulati koji stoje iza njih, dok tokom druge dvije trećine semestra studenti rade istraživanja i predstavljaju ih svojim kolegama. Naravno, profesor na početku svakog časa uvijek ispredaje ponešto novo, ali je fokus tokom druge dvije trećine strogo na istraživanjima i novim stvarima. Ne radi se tu o revolucionarnim otkrićima, ali se na ovaj način studenti “od malih nogu” uče šta je svrha nauke. Nakon svake prezentacije nekog od studenata, svi ostali studenti postavljaju pitanja i raspravljaju o onome što je predstavljeno, pa se tako svaka faza istraživanja dobro analizira i ispita, a do samog završetka istraživanja studenti detaljno istraže svoje teme i nauče kako govoriti o onome što su radili, kako adekvatno odgovarati na pitanja, a takođe i prezentacijske vještine.
Akademska anksioznost, koja je jako rasprostranjena na Balkanu, potpuna je nepoznanica u SAD-u. Pod “akademska anksioznost” mislim na ona silna ukrašavanja i uljepšavanja istraživanja raznoraznim, često potpuno neprikladnim, izrazima, frazama i terminima. U SAD-u rezultati istraživanja uvijek su u centru pažnje, a jezik treba da bude jasan, precizan i dovoljno formalan da bi se razlikovao od običnog govornog jezika.
Tokom boravka u SAD-u radio sam istraživanje na temu Idealni predsjednički kandidat SAD-a. Radi se o analizi verbalne i neverbalne komunikacije, društveno-ekonomskih prilika, političkih platformi i političkih kampanja. Takođe, pohađao sam i redovnu nastavu na kojoj sam slušao predmete iz kognitivne lingvistike, neurologije, medija, međunarodnih odnosa i neverbalne komunikacije.
Sloboda odabira predmeta jako je široka, a studenti obično diplomiraju u dvije oblasti. Svaki predmet predaje po nekoliko profesora, pa je odabir predmeta, a i samog profesora na samom studentu. S obzirom da je studiranje u SAD-u izuzetno skupo, studenti se detaljno informišu o svakom predmetu i pročitaju biografije i objavljene radove svakog profesora, a tek onda prave odabir profesora i predmeta koje će slušati. Ovako je spriječen svaki pokušaj nepotizma pri zapošljavanju, pa tako, recimo, ako neki profesor nije dovoljno dobar, studenti sigurno neće odabrati ni tog profesora, a niti predmet koji on predaje. Pravi akademski raj, naravno, za ljude koji žele ozbiljno studirati, učiti i raditi.
U slobodno vrijeme bavio sam se trčanjem, biciklizmom i borilačkim vještinama. Bio sam i član lokalnog Toastmaster kluba za vještine javnog govorništva, a sa prijateljima sam učio ruski i njemački. Kompletno okruženje u kojem svi naporno rade i istražuju djeluje jako motivirajuće, a mogućnosti ima bezbroj, pa je za brz profesionalni razvoj dovoljno da energiju usmjerite u pravom smjeru. Sve je daleko lakše i jednostavnije nego na Balkanu.
Fulbrajt fondacija organizovala je i nekoliko večera i seminara koji su bili usmjereni ka širenju mreže ljudi i međusobnom upoznavanju Fulbrajtovih stipendista iz cijelog svijeta. Prilikom jednog od ovih seminara imao sam priliku otići u glavni grad Teksasa Ostin i posjetiti zgradu njihove Vlade.


Nekoliko dana proveo sam sa svojim prijateljima Tomasom i Olom Lombardi, profesorima koje sam upoznao na Američkom univerzitetu u Bosni i Hercegovini. Putovali smo do Picburga, Vašingtona i Njujorka.
Uskoro je došao i kraj maja, vrijeme za povratak kući. Posljednji mjesec proveo sam uživajući u proljetnom suncu Klivilenda, družeći se sa mnogobrojnim prijateljima i kolegama koje sam stekao tokom boravka u SAD-u. Putovali smo do Čikaga, Indijanapolisa, Dejtona, Kolumbusa i Nijagarinih vodopada. Posljednji dan proveo sam sa svojim cimerima, analizirajući moje američko iskustvo, a naš zajednički zaključak bio je da snaga Amerike ne leži u njenoj ekonomiji, nauci ili vojsci, već u njenim ljudima. U ideji tolerancije, uvažavanja, raznolikosti i poštovanja koju Amerikanci ponosno nose i nesebično dijele sa svima onima koji slobodu smatraju najvažnijim društvenim idealom. 

Powered by Bullraider.com